Bajkoviti uzleti u djetinjstvo

Adam Rajzl, poznati đakovački književnik, što će reći i slavonski i hrvatski, objavio je posebne priče koje nedvojbeno obilježava vjernost mirisima djetinjstva. U sretnom spoju obnavljanja dana djetinjstva u kojem imaginacija i memorija idu rukom pod ruku, otkrivamo dinamični život u događajima koji su na granici realnosti i irealnosti. Naime, pisac nas uspješno vraća u životvornu ruralnu sredinu u kojoj nalazimo prirodnu dobrotu i neospornu jednostavnost življenja. U arhetipskim bajkovitim kazivanjima u kontrapunktu sa zdravorazumskim razmišljanjima nazočna je vrlo živa komunikacija u kojoj se gube urbane hladnoće i svakovrsne metafore otuđenja, a vraća privrženost nekim čarolijama života, koje smo prepustili zaboravu.

Izd. DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Đakovo, 2014.

U petnaest priča koje nam je ponudio autor, kojih su naslovi gotovo poetski intonirani (Bijeli konj, Začarano zrcalo, Vilinske livade, Jureća kola na mjesečini, Vatrenjaci), odvija se mitski život i neke neuhvatljive vibracije koje produžuju nestvarno, idilično vrijeme: „Večeri su bile vedre, tople i tihe, pune sitnih zvijezda i mjesečine. I te je subotnje noći mjesec bio jasan, crven na rubovima, pun neobičnoga čudnovatog svjetla koje je od krošanja visokih stabala stvaralo tajanstvene oblike. Mliječna je svjetlost dodirivala seoski prašnjav put i suhu travu oko njega. Razlijevala je žutoplavičaste zrake na krovove kuća, štagljeve, hrpe slame i seoski zvonik, pa se sve činilo još puno tajanstvenije.

‘Momci, eno stiže duh iz groblja!’ – povikah preplašeno jedne večeri. Svi se umiriše.“ (Panino brdo)

Obnavljajući memoriju svojih bajkovitih uzleta u djetinjstvo, autor uspješno oduhovljuje atmosferu odabranih, specifičnih slika koje su staze uspomena i začaranost nekoga arhetipskog vremena u kojem ima i dječačkoga pretjerivanja i žudnje za neobičnim, nesvakodnevnim, ali i nenadoknadive privrženosti zavičaju koja se manifestira kao bijeg od urbanih kalupa. U toj začudnosti bajkovitih uzleta u djetinjstvo pritajeno živi žal za proteklim vodama djetinjstva i ta bajkovitost ne zabavlja, ali se u toj pronađenoj bliskosti krije – osmijeh: „I ja sam kao dječak povjerovao u te priče. Djed Jakob često mi je ozbiljno i uvjerljivo govorio kako je, jednog ljeta, u ponoć na seoskom raskrižju pri punoj mjesečini, jasno ugledao vilinsko kolo. Čak su im tamburaši svirali, a one su pocikivale, poskakivale, veselo pjevale ili pak vrištale.“ (Jureća kola na mjesečini)

Autor Adam Rajzl, pjesnik, ali prevalentno romansijer, otvorio nam je svijet nostalgičnih, bajkovitih prikaza u kojem u specifičnom skladu koegzistiraju mitska, legendarna bića, otrgnuta iz anonimnosti djetinjstva. U njima je Adam Rajzl ovjekovječio svoju mladost, svoju zemlju. U prilog tomu ide i predgovor Miroslava S. Mađera.